Dragana Jurišić, hrvatska umetnica, rođena u Slavonskom Brodu, od 1999. godine živi u Dablinu, Irskoj, gde se profesionalno bavi fotografijom. Njeni radovi su do sada bili izlagani u Velikoj Britaniji, Irskoj, Nemačkoj, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Parizu, Njujorku, Holandiji. Njeno glavno interesovanje je život sam, a omiljeni ugao gledanja joj je njen sopstveni. Jezik kojim komunicira sa svojom publikom sastoji se iz fotografije, teksta, te prostora odnosno tenzije između ta dva medijuma.
Sa ovom svetski poznatom umetnicom vodili smo interesantan razgovor na temu njenog rada koristeći se ovaj put svakodnevnim jezikom i rečima.
Prvi deo intervjua čitajte ovde.
Kažeš da za tebe fotografija ima veću moć od sećanja, kada je u pitanju (lična) istorija, da ti daje taj važan osećaj kontrole nad situacijom. Počela si upravo fotografiju koristiti kao glavno sredstvo svog umetničkog izraza. Sa jedne strane dokumentuje stvarnost, sa druge označava trenutak koji pripada prošlosti, što ga na izvestan način čini imaginarnim – da li kombinacija ta dva kvaliteta doprinosi da fotografija bude ,,više magija nego umetnost”?
Pa, ta ideja magije je Ronald Barthes-a. Inače, ja sam bila psiholog prije, bila sam upućena u istraživanja prirode sjećanja, i činjenica je da je memorija u potpunosti nepouzdana. I što više puta zaroniš u svoje sjećanje, ili se sjetiš nečega, sve više mijenjaš tu informaciju, koja se na kraju u priličnoj mjeri udalji od originala. Ja često upoređujem memoriju JPEG-ovima vrlo niske rezolucije; JPEG je format u kome spremaš slike i, na primjer, na internetu su sve JPEG ili PNG slike.
I svaki put kad ih otvoriš i zatvoriš izgubiš više i više informacija. Na primjer, ako si na Facebook-u puno godina znaš da su albumi koje si uploadovala prije 5-6 godina, kada otvoriš, slike su male. Kada otvoriš, slike koje si uploadovala malo su veće, zato što svaki put kad si otvorila i zatvorila tu sliku, kompresijom se informacija izgubila. I sjećanje funkcionira na taj isti način. I fotografija i sjećanje su totalno subjektivni. Ali, fotografija se bar ne mijenja u principu. Iako je subjektivna, iako je to moj subjektivni način viđenja situacije ili svijeta, ona, kad je pogledam, taj negativ, za 50 godina bit će isti, kao što je bio kad sam ga napravila.
Neka objektivnost ipak?
Pa da, postoji neka objektivnost, iako je fotografija totalno subjektivna i znaš onu poslovicu, da fotografije nikad ne lažu – totalna laž u principu. Fotografije lažu od početka.
Ja kao umjetnik mogu to dozvoliti tako da kažem da fotografija prevazilazi umjetnost i da prelazi u magiju, takvo mišljenje. Ali, da sam povjesničar umjetnosti, ne bih smjela reći tako nešto. Ja tu koristim svoju umjetničku slobodu.
Projekat ,,Moja neznana Ja’’, kojim se već nekoliko godina baviš, obuhvata nekoliko odeljenih poglavlja okupljenih oko teme ženskog identiteta kroz minuciozno istraživanje, ispitivanje, te ponovno oblikovanje uloge koju žena dobija, odbija ili svesno stvara unutar svog okruženja. Koliko je, po tvom mišljenju, kultura koja nameće ženi percepciju posmatranja sebe prvenstveno iz pozicije drugoga, odgovorna za nejednak položaj žena u današnjem društvu?
Pa, definitivno pridonosi. Mi živimo u patrijarhiji, i cijela patriharhija je sistem u kojem je ženski identitet nešto što je sekundarno, u službi muškarca. I ako razmišljaš o tome kako smo odrasli, i kako smo čitali sva ta dijela muških umjetnika, koji su smatrani genijalcima, čitala si Jack Kerouac-a, sjećaš se, Charles Bukowski, svi ti muškarci iz 1950-ih, način na koji opisuju žene – kao meso ili kao nešto misteriozno. Mislim da, čitajući te knjige kao djevojčica počneš to prihvatati i počneš posmatrati sebe na taj isti način, sve dok ne dođeš u neke godine i kažeš: Ok, ovo više nema smisla. Ovo nije način na koji ja doživljavam sebe, to nije moje iskustvo – to je nešto što su mi ubacili u glavu, umjetnici koje je društvo smatralo genijalnima, i koji jesu genijalni, ali koji su takođe proizvod njihovog sopstvenog okruženja i te patrijarhije, i oni su isto naučeni kako da pričaju i misle o ženama. I ja mislim da je to nešto što se polako mijenja.
Ja nekad radim eksperimente na svojim muškim prijateljima. Na primjer, nedavno mi je došao prijatelj na večeru, koji je isto umjetnik, pisac, i gledali smo neke komedije, Neal Brennan-a i onda Nelly Thomas, i odmah je žensku, odmah se u njegovoj muškoj psihi javilo da žene nisu toliko smiješne kao muškarci. Ova je bila triput smiješnija nego on. I pustila sam ga da se ispriča, i onda se smijao triput više nego kad smo gledali Neal Brennan-a. Ali ti stereotipi – žene loše voze, žene nisu smiješne, žene trebaju biti ženstvene, to je sve u biti onaj tzv. mansplaining, kao on će tebi tebe objasniti – muškarac tebi objasni nešto o ženama kao ženi koja znaš puno više nego što bi on znao, ili u bilo čemu drugom. To se događa često, pogotovo u svijetu umjetnosti, muškarac ti objašnjava nešto iz oblasti u kojoj si ti veći stručnjak od njega. U vizualnoj umjetnosti, s tim se non-stop susrećeš. Kao objektivnost je nešto za muškarca, subjektivnost je nešto za ženu.
I to je činjenica, da žene često rade radove o svojim ličnim iskustvima. I onda ti kažu da si kao hrabra. Mislim, kad kažu muškarcu da je tako hrabar? To mi je zanimljivo kad opisuju umjetnička djela između muškaraca i žena, ali činjenica je da muškarci rijetko rade nešto što je jako subjektivno ili jako lično, jer, prema patrijarhiji, oni su trenirani da ne pokazuju svoje emocije, jer se to smatra slabošću.
Cela ta poanta ,,My Own Unknown’’ je bila reprezentacija žena. Ta poglavlja, na primjer, poglavlje o neznanoj ženi iz Sene, i priča o Gordani Čavić, o ženama koje su htjele biti slobodne, ali koje je su doživjele opresiju od strane iste te strukture od koje su htjele pobjeći. Tako da je pitanje postoji li mogućnost za žene da budu slobodne.
Zbog čega su se žene, u istoimenoj izložbi, odlučile da daju prednost prikazivanju svoje snage umesto lepote? Da li je to onaj kvalitet koji im društvo kroz kulturu uskraćuje?
Dozvoljavam ženama da budu koautorice tih slika. Htjela sam da osnažim žene tako što ću ih staviti u vrlo ranjivu poziciju istovremeno im govoreći: Možete preuzeti odgovornost za svoje sopstveno tijelo, i to kako ćete biti percipirane.
Ne znam kako bi se to dogodilo da sam napravila istu izložbu u Hrvatskoj ili Srbiji. Mislim, svagdje globalno su žene, kako se ono kaže: nikad nisi dovoljno dobra, nikad nisi dovoljno ljepa. To postoji svagdje, ali moram priznati da na području bivše Jugoslavije vlada taj neki totalni body fašizam. Ovdje to nije tako. I ovdje se žene osjećaju grozno zbog svojih tijela kao i svugdje, ali opet nisi pod takvim pritiskom.
Neke žene koje su se prijavile da volontiraju su imale takav stav. Dobijala sam mejlove, na primjer, jedna žena, koja je pitala da li može da se prijavi za mjesec dana da bi mogla da smrša, da bi izgledala ljepo za svog muža. Rekla sam joj da je totalno promašila poantu, i da ovaj projekt nije za njenog muža.
Živimo u doba novih medija, prezasićenosti informacijama, pri čemu je možda najočigledniji gubitak osećaja za relevantnost. Čime bi, po tvom mišljenju, umetnost trebalo da se bavi danas?
Pa, teško je reći čime bi se umjetnost trebala baviti i kojim temama. Mislim da bi se umjetnost trebala baviti slobodom, time kako prevesti, makar kad je u pitanju vizualna umjetnost, kako prikazati stvari koje možda nije moguće iskazati riječima, i jednostavno to prenijeti publici.
Kada su u pitanju društvene mreže, mislim da nas sa slikama bombardiraju konstantno, nemilosrdno. Mi tu nemamo vremena apsorbovati bilo šta.
Tako da, kada su u pitanju moji radovi, poput ,,YU: The Lost Country” ili ,,My Own Unknown”, obično ljudi kažu kako im se dugo nije dogodilo da toliko vremena provedu na izložbi i to je za mene važno. Htjela sam da moji radovi na izložbi budu kao mesožderne biljke. Znaš ono, ljepi su, privlače te, i onda te proždiru koristeći neke drugačije sadržaje, za promjenu. Tako da, često koristim sliku i tekst ispod svojih fotografija i u svom radu. Tako da ljudi budu privučeni slikama, potom vide tekst, i onda tekst služi da se još dublje ponire, da dođe do dubljeg razumjevanja te teme. Ili je pomalo traumatično, pomalo te traumatizira.
Moj cilj kao umjetnika je da učinim da ljudi, kada dođu u prostor galerije, uspore. Jer je danas način procesuiranja slika brutalan, brutalno je brz. Stvari prestaju imati značenje. I ako pogledaš milenijalske umjetnike na Instagramu, čini se kao da imaju nekakvu formulu, kao da koriste tu optimizaciju, kao: ovo će mi doneti više lajkova. Ali, mi zapravo govorimo o drugačijim generacijama. Pričamo o generacijama koje su odrasle uz Ipod-e i telefone. Oni više vremena provode u chat room-ovima nego u realnosti.
Da li misliš da bi umetnost trebalo da se obraća prvenstveno milenijalcima?
Ne znam. Svesna sam da živimo u svijetu koji se mijenja. Način na koji oni procesuiraju informacije verovatno ima neke prednosti. Različite stvari danas postaju relevantne. Nisam sigurna da u ovoj situaciji postoji ispravno i pogrešno shvatanje.
Ne želim da se bavim umjetnošću koja dobro izgleda na Instagramu, jer želim da ljudi dođu u galeriju. To je moj način. Ja dolazim iz radničke klase, moji roditelji nisu bili tako obrazovani, i prije, kada bih ja došla u galeriju ili kada bih otvorila knjigu, odjednom kao da mi se otvori prozor u glavi, i taj prozor ili vrata te vode na neko mjesto, koje te dalje vodi na opet neko drugo mjesto, za koje nisi znao da postoji, i onda nekako počneš rasti kao osoba.
To bih isto htjela postići svojom umjetnošću. Ako doprem do jedne osobe, to je za mene dovoljno. Ako makar jedna osoba doživi sličnu reakciju kao ja što sam bila doživjela, moj posao je obavljen. Ne želim biti neka zanimljiva slika za lajkanje.
Znači brojnost publike nije ključna, već uticaj koji napraviš na jednu osobu.
Da, i ne želim da me ta neka osoba doživljava kao da sam ja neki guru. Deluje mi zastrašujuće kad vidim da neki ljudi, koji prate nekog duhovnog vođu potpuno izgube osjećaj za realnost.
Mislim da bi umjetnik trebao omogućiti otvaranje jednog novog prostora. On ne bi trebao obavezno govoriti ljudima kako da žive svoje živote.
Često se raspravljam na tu temu sa svojom prijateljicom, koja radi doktorat iz teologije. Da sam ja predsednik svijeta, u teoriji, ja bih zakonom zabranila religiju. To jest, ne bih sudila ljudima koji su poklonici neke religije, ali bih zabranila ideju da se djeci govori da postoji život posle ovog, jer kad bi oni bili svjesni da je ovo jedini život u ovoj formi onda se ne bi ponašali jedni prema drugima kao idioti. Možda ne bih zabranila religiju, ali ne bih podržavala i ohrabrivala pokrete te vrste. Jer, nema Isusa ili već koga da te spasi i oprosti ti kad pobiješ pola sela, i nema tog Boga zbog koga bi trebalo ići u rat i ubijati.
Uvela bih u školi učenje filozofije gdje bi se djeca pitala zbog čega ovo ili ono jeste ili nije. Mislim da bi svako trebao živjeti život kao da mu je posljednji, i da imamo jako malo vremena, u stvari. Nema vremena za probu.
(Autorka fotografija: Dragana Jurišić)
Izložba YU: The Lost Country Dragane Jurišić otvara se 30. marta u Holandiji i trajaće tri meseca. Ukoliko ste u blizini, posetite je. Više informacije pronaći ćete ovde.