Pre svakog polaska na put, Andreja u svoju torbu stavlja neprobojni prsluk, maramu za glavu, nekoliko komada baterijskih lampi, lekove i sve one emocije koje bi je učinile ranjivom ili uplašenom. „Nikada ne pokazujem strah, iako on postoji. Nikada se ne žalim, jer bi to bilo zaista uvredljivo, posebno pred ljudima, žrtvama rata koji su sve izgubili“.
Andreja Restek, italijanska novinarka i ratni fotoreporter, hrvatksog porekla, je ideator, kurator i jedna od 14 žena fotoreportera protagonista izložbe „Na frontu. Žene fotoreporteri u ratnim zonama“, koja je nedavno otvorena u srednjovekovnoj palati „Palazzo Madama“ u Torinu. „Postoji mišljenje da su ratni fotoreporteri uglavnom muškarci. Međutim, to nije tako i ovo je prvi put da ja i moje kolegenice fotoreporteri izlažemo naše fotografije zajedno“ – kaže Andreja.
Među 70 izdvojenih fotografija na izložbi koaj je otvorena do 13 novembra ove godine i koja je izazvala veliko interesovanje italijanskih i stranih medija, nalaze se takođe i fotografije francuske fotoreporterke Kamil Lepaž, koja je ubijena sa nepunih 26 godina u Centralnoafričkoj Republici. Njene fotografije su objavljivane u najpoznatijim svetskim časopisima, a jedna od njih je izložena u palati Madama i predstavlja simbolični prikaz mladog para koji držeći se za ruke prolazi pokraj svoje srušene kuće stradale u bombardovanju Sudana.
Ove hrabre žene, fotoreporteri različitih nacija, a čije fotografije su objavljivane u svetskim medijima, imaju samo jedan i isti cilj. Da pokažu svetu istinu i prikažu teške momente i situacije ljudi kojima je rat sve oduzeo. A kaliko hrabrosti je potrebno za donošenje odluke da se krene na put ka nekoj od ratnih zona, ispričala nam je Andreja Restek u ovom intervjuu.
Fotografija vredi hiljadu reči. Međutim, da li bi ste mogli rečima da nam opišete ono što ste videli u Siriji?
Poslednje četiri godine sam pratila rat u Siriji. U međuvremenu sam takođe bila u Ukrajni, na Krimu, u Sijeri Leone i u drugim konfliktnim zonama. Međutim, Sirija mi je ostavila poseban utisak. Konflikt u Siriji se vremenom pogoršao, eskalirao je. Na početku rata, na ulicama se mogla videti samo Slobodna Sirijska Vojska (Free Syrian Army), ali vremenom su ojačale terorističke grupe. Na žalost, najveću cenu plaća narod, kao i u svakom ratu.
Osnivač ste humanitarne organizacije „Ambulanta velikog srca – ADCF“, koja je nastala 2013 godine, a čiji je cilj prikupljanje i slanje pomoći u zone zahvaćene ratom? Kako je nastala ideja za ovakvim jednim projektom?
Ideja za osnivanjem jedne ovakve humanitarne organizacije, nastaje posle moje prve posete Siriji 2012 godine. Vraćajući se sa fronta, često sam provodila vreme u jednoj od gradskih bolnica u kojoj sam upoznala dežurnog doktora i njegovu decu koja su provodila vreme, tako što su brisala krv koja bi ostajala za ranjenim pacijentima, po hodnicima bolnice. Za čišćenje su imali samo jednu krpu i bočicu na prskanje sa vodom, onu koju mi koristimo za prskanje biljaka. Jednog dana, slučajno sam primetila doktora na kolenima kako plače, jer mu je ispao stetoskop na zemlju. Ta scena me je jako potresla. Kada sam se vratila u Italiju, rekla sam mojim kolegama novinarima, da želim da pomognem na neki način narodu u Siriji. Organizovali smo se, prikupili lekove i poslali prvu humanitarnu pomoć u Halep. Ta inicijativa je bila dosta uspešna, tako da smo posle toga osnovali humanitarnu organizaciju. Na žalost, bolnica kojoj smo pomogli je nedavno bombardovana i doktor i njegova deca su poginuli.
Rođeni ste i odrasli u Hrvatskoj i rat ste doživeli i u svojoj zemlji.
Da, često zaboravljamo stvari koje su se dogodile. Zaboravljamo kako bi se odbranili, zaštitili i izbrisali sve ono što je bilo ružno. Mi Hrvati, isto kao i Srbi želimo da zaboravimo rat koji je bio pre više od 20 godina. Međutim, to su događaji koji se nikada ne zaboravljaju.
Prošle godine ste pratili balkansku rutu. Kakav je osećaj bio videti sve te ljude koji beže od rata i siromaštva, prolazeći kroz zemlje koje su nekada i same bile pogođene ratom?
To je velika nesreća i tuga. Tužno je videti sav taj narod koji beži, nadajući se da će stići tamo gde je sigurno. Među izbeglicama je bio i pokoji kriminalac, ali ovde je pre svega reč o normalnim ljudima koji su ostavili svoje domove, u nadi za boljim životom. Mislim da je u ovom slučaju Evropska Unija dosta izgubila na kredibilitetu, u situacijiji u kojoj je mogla da pokaže ujedinjenost i vođenje jedinstvene politike, a ne da se svaka zemlja ponaosob i na svoj način sučava sa imigrantskom krizom.
Koji je vaš odnos sa strahom?
Strah je uvek uz mene, on je moj verni prijatelj. Ako bi me jednog dana ostavio, onda ću prestati da se bavim ovim poslom, jer u suprotnom bih rizikovala život.