U Likovnoj galeriji Kulturnog centra Beograd otvorena je izložba autora Miloša Tomića pod nazivom “Muzikalni dnevnici” i trajaće do 21. septembra. Zainteresovani će imati prilike da pogledaju nekoliko kratkih filmova u kojima se autor poigrava sa predmetima iz svog svakodnevnog života, poput flaša, ključeva, dečjih igračaka, te sa raštimovanim instrumentima, dajući im novi (muzički) izraz.
Osim filmom, ovaj talentovani umetnik bavi se vizuelnom umetnošću, više puta je izlagao crteže, fotografije, kolaže, asamblaže i instalacije, a na ovogodišnjem Bijenalu u Veneciji Srbiju je predstavio izložbom “Nema ničega između nas”.
O “Muzikalnim dnevnicima“ saznali smo još ponešto od samog autora.
U Muzikalnim dnevnicima prilično banalni objekti, koji inače proizvode kakofoniju odnosno buku artikulišu se u jasan muzički izraz. Može li se sluh vežbati za tako nešto?
Da, može ako se to radi od detinjstva i ako ti bubnjanje i lupkanje roditelji zabranjuju pa je zato još slađe. Oduvek sam bubnjao o sto sa donje strane, naročito na porodični ručkovima i uživao sam da slušam kako zveckaju viljuške i čaše. Ta “artikulacija” se dešava najviše u montaži. Dugo gledam snimke u glavi a posle i sa montažerima na kompjuteru, spajam sve te zvukove u mnoge kombinacije i doterujem u sitna crevca.
U filmovima se pored raznih zvukova pojavljuju i pravi instrumenti, ali su raštimani.
Pa ne znam baš dobro da naštimujem gitaru, saksofon mi prirodno škripi a usna harmonika se malo odšrafila.
Po kojim principima deluje ova vrsta, kako ste je i sami nazvali, muzikalne terapije?
Po formuli svaki dan po malo i onda se video materijal a i količina sreće neprimetno uvećava. I nije nužno početi muziciranje sa nekom jasnom idejom, za početak je dovoljna želja, još bolje, opsesija. Prosto uzmeš taj instrument ili predmet u ruke i zaigraš se s njime, duvaš u njega sa svih strana ili ga gnječiš, bacakaš, okidaš, kuckaš po njemu kao doktor i naćuljiš uši. Svaka zanimljiva nijansa zvuka treba da se isprati dok ti ne dosadi a u isto vreme, sam svirac se polako zaboravlja i, što da ne, pada u neku vrstu kućnog, kuhinjskog transa, razludi se sa tim predmetom u ruci, može da ga razbije, može i da ga pojede.
Ponekad se u toku ovih malih muzikalnih “putovanja” i nešto melodično desi a kako se sve beleži, snima, taj delić se onda u montaži, kao zlatni zub, izvadi i smesti u kolažni film.
Šta za Vas predstavlja muzika?
Jedna od nedovoljno ostvarenih, neiživljenih želja. Volim da igram i da se izgubim na koncertima malo žešće i luđe muzike. Da skačem, zamišljam da sviram električnu gitaru, oznojim se do gaća i dobijem upalu mišića na tri dana. Na jednom takvom koncertu, upoznao sam i svoju buduću ženu a to je bilo još u prošlom veku. Sa druge strane, svet klasične i školovane muzike meni je stran, pa tako ponekad i egzotičan.
Kome su posvećeni Muzikalni dnevnici?
Slagao bih ako bih rekao da su posvećeni mojoj baki ili simpatiji iz prva 4 razreda osnovne škole, ili preostalim solunskim borcima. Sve je počelo bez ambicija, prosto nisam bio srećan i tražio sam neku aktivnost koja bi me vratila u formu. Budući da je moj mali sin glavni začin dnevnika, zanima me kako će na njih gledati kad bude bio tinejdžer, da li će biti ljut na mene i sramotiti se tog zajedničkog glupiranja ili će dnevnici meni biti možda jedini argument da njegovi roditelji nisu tako “buđavi” kakvim ćemo mu se verovatno tada činiti.
U Muzikalnim dnevnicima tesno su povezane teme detinjstva i muzike. Kako današnji svet tretira zvuk oko sebe? Da li smo zaboravili kako se sluša muzika ili to tek treba da naučimo?
Vrlo retko se u gradu nađem u malo razređenijoj buci u kojoj mogu da prepoznam i razlikujem neki tiši, određen zvuk. Ponekad sam slušao kako na spratu iznad komšinica sa svojim momkom bučno vodi ljubav. Baka koja je živela u zajedničkom dvorištu imala je običaj da započne dan urlajući psovke u slušalicu svojim rođacima iz unutrašnjosti. Uhvatim deliće razgovora raznih prolaznika ispred mog prozora a kesa okačena o moj bicikl glasno se praćaka dok se sjurujem niz strmu ulicu. Samo, nisam siguran da je sve to muzika.
Ko su “mali profesori muzike” iz istoimenog filma?
To su muzički školarci deca prijatelja prijatelja ali sam tražio takve koji bi mogli da se za ovu priliku “uprofesore”, da mi održe jedan strog, prvi čas svog instrumenta i nauče me pameti, pravilima i šta je to muzika.
Zbog čega se “publika” dosađuje dok sluša Muzikalne dnevnike, je li publika deo “muzike”?
Volim da slušam publiku na koncertima dok se dosađuje a tako sam slatko spavao na koncertima kamerne muzike na kolarcu dok sam još bio u gimnaziji. Pobegnem sa poslednja dva časa, mekana sedišta na kolarcu, u publici polumrak, uspavljiva muzika, napolju kiša. Mnogo sam voleo te koncerte.