Drugačija, svoja, buntovna, različita, inspirativana. Svi ovi epiteti idu uz ime mlade umetnice, Vere Vuksanović. Diplomirala je fotografiju na Fakultetu za digitalne umetnosti i nove medije u Beogradu, a stvarajući sopstvenu umetnost prevazilazi okvire koristeći različite komunikološke kanale, kroz ekstenziju umetničkog dojma, došavši do ideje da direktno razgovara sa publikom. Nije se odrekla fotografije, koje će pored radova od neona predstaviti na izložbi. U nastavku pročitajte zanimljiv intervjuu koji je Vera dala za čitaoce našeg sajta.
Vera Vuksanović
Za početak razgovara, da li imate tremu pred prvu samostalnu izložbu?
Pozitivna euforija ili takozvana trema, me, po pravilu, uvek dočeka u post skriptumu ili završnoj fazi, tako da je još uvek nemam, ali ne znači da je neću imati pola sata pred sam događaj. Osećanja mi ovih dana talasaju i smatram da je “kreativna bipolarnost” sastavni deo umetničkog stvaranja. Sigurna sam u svoje radove I nadam se da će izazvati pozitivne reakcije publike.
Kako ste odlučili da je vreme za izložbu, iako ste do sada izlagali svoje radove kroz različite postavke i dogadjaje?
Već neko vreme priželjkujem samostalnost u svom izražavanju, kako bi akcenat bio isključivo na mom radu i umetničkoj komunikaciji. Uz dobru muziku, vino vinarije Deurić i Red Bull, cilj mi je da napravim prijateljsku atmoferu, gde će ljudi kroz zabavu da prevaziđu hermetičnost galerija I klasični scenario izložbi I u aktivnoj interakciji sa svetlima uživati u neonskoj interpunkciji I dobrom društvu.
Danas ste umetnik koji se izdvojio iz mase, a kako pamtite svoje početke?
Svoje početke pamptim u pozorištu Pete Beogradske gimnazie I ukrašavanju grada grafitima I raznobojnim slikama, što negde I dalje tinja u meni.. Volela bih da tu vizionarsku notu podignem na viši nivo I ukrasim grad bilbordima I uličnim haiku pesmama. To mi je sledeći projekat, kao poklon voljenom Beogradu.
Kad sam bila mladja, za mene je “dream job” predstavljao putovanje po svetu sa svojim analognim fotoaparatom. Jedan od mojih uzora je domaći fotograf Bugi, koji je alfa I omega dokumentarne fotografije. Negde sam ugledom na njegova dela, videla sebe kako fotkam marginalna područja I njihovu strukturu. To je za mene srž fotografije I smatram ako se takva pasija prema istoj komercijalizuje I pretvori u profesiju, to je onda: moć.
Šta je uticalo na to da svoju kreativnost predstavljate kroz rečenice koje put do publike pronalaze kroz neone, light boxove, ali i tanjire?
Dobar deo vremena sam provela izučavajući komunikologiju, postmodernizam, poststrukturalizam ali I njihove komunikološke kanale, kao i mogućnosti koji ovi pravci omogućavaju. Granice su nevidljive, a pomeranjem istih sam svoje izražavanje podigla na poseban nivo. Prvo sam, izradila neon, koji je ekskluzivan u izražavanju, a posle se trudila da pojednostavim tehniku I da je pre svega napravim pristupačnijom. Vizionarski i neprofitno. Uskoro ću svoju umetnost izvesti na ulicu I prošetati je gradom.
Vaš talenat potvrđuje i diploma Fakulteta za digitalne umetnosti i nove medije, koliko je obrazovanje neophodno i(li) presudno kada se bavite umetnošću?
Poznajem mnogo kvalitetnih i nadasve uspešnih umetnika, koji nemaju diplome u svojoj struci, nego su mašinski inžinjeri, matematičari, čak i bankari. Mislim da diploma nije presudna, ali da je svakako poželjno poznavati bar istoriju umetnosti, ako se nađete u ulozi umetnika.
Koliko ljubavi, energije i odricanja treba da bi se u našoj zemlji, prevashodno, napravila karijera umetnika vrednog pažnje?
Složićemo se da stvaranje iz komforta nekad može da olenji i stagnira proces kreativnosti. Mnoga velika dela su upravo nastala iz ratova, protesta i bunta. Što se naše zemlje tiče, nisam obeshrabrena, jer osećam kvalitet u ljudima i vidim sjaj i žar kolektivne ideje. Mislim da mladi ljudi trebaju više da se “daju” i da , pre svega, bezuslovno razmišljaju o umetnosti i da jedino sa takvim stavom mogu da očekuju, kako lokalni tako i globalni uspeh.
Šta Vas inspiriše, a šta ponekad, s druge strane, stvara pritisak?
Ljudi.
Da li ste se do sada susretali sa predrasudama i kako na njih reagujete?
Naravno. Svojevremeno nas je profesor fotografije Aleksandar Kelić učio kako da sa kritikom pristupamo fotografiji. Na svakoj, pa i Helmut Newton-skoj kompoziciji, smo tražili propust. Tada sam shvatila da će uvek kritika, ali i predrasuda biti. To su svojevrsne utopijske/distopijske mikro-gestikulacije umetnosti. Treba biti samokritičan, u određenoj količini, ali i prihvatati savete. Sa druge strane, predrasude su ružna i jeftina kopija kritike. Um koji je zatvoren u mehur predrasude razmišlja u perceptu i nikad ne može da vidi van njegovih granica.
Imali ste prilike da živite na različitim adresama u velikim svetskim metropolama, gde ste se najbolje osećali?
Svaki grad u kome sam živela mi je doneo preporod i uneo novu energiju i snagu. Transformacija mi je jedna od omiljenih ličnih osobina, te sam se često, spontano, nalazila u ulozi “lokalca”. New York me je ubrzao, Bangkok smirio, Moskva odgajila, a Pariz inspirisao. Kudikamo zvučim klišeovski, ali ne razlikuju mi se priče od ljudi koji su živeli na istim geografskim koordinatama. Svaki grad sa sobom nosi lični diskurs, mit ali i stereotip. Živeći na anglo-saksonskim područjima, naučila sam da cenim vreme, tuđe ali i svoje, da budem direktnija u izražavanju, oslobodim svoju kreativnost, bez straha od inovacije i kritike koja bi ona izazvala. Inicijativa je moja magična reč koju sam donela kao suvenir iz inostranstva.
Zašto ste se na kraju odlučili za Beograd?
Detinjstvo, kao i veći deo adolescencije sam provela van granica Srbije i time stekla jaku i izraženu “Jugo-nostalgiju”. U dubini duše sam uvek htela da se vratim nazad i čujem srpski jezik, jer mi je Jugoslavija, bez obzira na trusnost područja u to vreme, uvek pružala osmeh i nežni zagrljaj. Odrasla sam i ovo je moj poklon Beogradu.
Afirmacija ljubavi je glavna tema Vaših Light boxova. Kako u tim smislu (ne)podržavate čuveni stih “Ljubav je samo reč i ništa više”?
Ljubav i jeste samo reč.
Ljubav je lična zamenica.
Mi stvaramo identitet u jeziku (ljubavi), a složićemo se da je identitet danas postao sve fleksibilniji. Svet se sastoji od narativnog. Šta je “sve” ljubav i šta “sve” nije ljubav, kao dijagram.
Šta je za Vas ljubav i koliko nam fali u današnjem svetu “prave” ljubavi?
Odgovorila bih citatom iz omiljene knjige Erika Froma “Umeće Ljubavi”: Ljubav je umeće; dobro naučiti ovo umeće, najvažnija je stvar na svetu.
Koja je Vaša omiljena rečenica?
Ovo je pitanje slično: “Koji Vam je omiljeni film?”
Volela bih jedan dan dođem do srži tog pitanja i vidim koja me to jedna rečenica pokreće i stimuliše. Bila bi kratka, koncizna i dinamičmna. Trenutno mi unutrašnji motor pokreće “roman” kontradiktornih reči i rečenica.
Save the date: Ove ali i mnoge druge radove, imaćete priliku da vidite 13. aprila od 20h u galeriji Štab.
Izvor fotografija:
Instagram: @veravuksanović; @lightmybox
veravuksanovic.com